Samir Arnautović: Politika definitivno potčinjava Univerzitet


Novi Zakon o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo izaziva brojne nedoumice: o problemima govori Samir Arnautović, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, bivši prorektor i predsjednik Savjeta za obrazovanje Građanskog saveza.

Možete li komentirati novi prijedlog Zakona o visokom obrazovanju koji pred poslanicima Skupštine KS-a treba da se nađe 24. maja?

– Teško je komentirati nešto što je u dobroj mjeri bilo sklonjeno od javnosti. Činjenica da su na Univerzitetu u Sarajevu nezadovoljni procedurom u kojoj su skoro sve primjedbe Univerziteta bile odbačene, dovoljno govori o tome da je prijedlog Zakona o visokom obrazovanju već u načinu svog donošenja manjkav. Zadržimo se samo na faktima. Komisija za izradu prijedloga Zakona brojala je 15 članova, od kojih je čak pet potpuno izvan nastavnih i znanstvenih procesa, ovi članovi komisije dolaze iz reda administracije.
Kada se tome doda da svega dva člana nisu bošnjačke nacionalnosti, onda već u načinu imenovanja komisije vidimo da nisu poštovani ni stručni, ni socijalni, ni politički, pa ako baš hoćete ni humanistički kriteriji koji su morali biti uvažavani.

Dio profesora imenovanih u ovu komisiju dolazi iz stranaka vladajuće koalicije, pa se zaista mora konstatirati da nisu bili obezbijeđeni ni elementarni uvjeti koji bi osiguravali kompetencije i davali garanciju da će biti iznalažena najbolja, a ne politički prihvatljiva rješenja.

Šta su “politički prihvatljiva rješenja”?

– Teško se oteti utisku da je moguće napraviti toliki niz katastrofalnih rješenja slučajno ili iz neznanja. A ovaj prijedlog Zakona obiluje takvim katastrofalnim rješenjima. Kada imate u vidu da novi Zakon o visokom obrazovanju predstavlja kontinuitet novih zakona koje su donosili isključivo ministri iz reda SDA i da je svaki od tih zakona bio gori od drugog i rezultirao pogoršanjem kvaliteta i odnosa na UNSA, onda ne možete da se ne zapitate da li je strategija obrazovne politike vladajuće stranke uništavanje javnih univerziteta i jačanje privatnih. Ovo je treći put u kontinuitetu ministara iz SDA da se donose nova zakonska rješenja. Svaki put su nova rješenja bila lošija od postojećih, koja su već i sama bila više nego dovoljno loša. Novi Zakon koji se predlaže definitivno UNSA stavlja u podređen položaj u odnosu na privatne univerzitete i stvara uvjete da u budućnosti na UNSA bude onemogućen razvoj znanosti. Bojim se da su upravo to “politički prihvatljiva rješenja” kojim teži postojeća vlast.

Možete li biti konkretniji?

– Očigledno je da se cijeli ovaj Zakon donosi kako bi bila uspostavljena finansijska i politička kontrola nad UNSA. U tom smislu Kanton se obavezuje da će “djelimično finansirati UNSA”. Šta znači “djelimično”, nigdje se u Zakonu ne kaže, kao što se ne kaže i koliko je to djelimično. Ali se zato nedvosmisleno kaže da Univerzitetom u cjelini upravlja Kanton! Kanton upravlja i svim sredstvima koja svojim radom ostvaruju zaposleni na UNSA. Zaposleni na UNSA su dužni da iz sredstava koja ostvaruju finansiraju “razvoj Univerziteta”, što je jedinstven primjer razvoja visokog obrazovanja u svijetu. Svuda u svijetu za razvoj znanosti sredstva izdvaja država, a kod nas za državni univerzitet sredstva treba da izdvajaju – zaposleni. Tako se UNSA stavlja u ulogu privredne organizacije koja treba da tržišno posluje, što je nedopustivo, a istovremeno mu se ne dozvoljava čak ni normalno tržišno poslovanje, jer Kanton propisuje cijenu školovanja na državnoj visokoškolskoj instituciji i ta cijena je minimalna. Tu cijenu, naravno, ne propisuje privatnim univerzitetima, niti ih obavezuje bilo čime u pogledu kvaliteta. U cjelini gledajući, novi Zakon se ustvari bavi ukidanjem akademske autonomije i finansijske opstojnosti Univerziteta. Dovoljno je samo vidjeti da je predviđeno čak i to da profesori koji zahtijevaju znanje, na zahtjev studenta mogu biti izuzeti iz procesa ispitivanja. Time ne samo da se pravi nečuvena degradacija akademske autonomije nego se narušavaju i radna prava zaposlenih profesora, jer ih se onemogućava da obavljaju svoju djelatnost. Naravno, nije potrebno posebno napominjati da će, ukoliko budu usvojene, ovakve odredbe Zakona predstavljati sigurna uporišta manipulacije i pritiska na politički nepodobne profesore. Način na koji je predviđen izbor rektora, također nedvosmisleno upućuje na težnju uspostavljanja pune političke kontrole nad UNSA. U članu 136. u stavu 4. se kaže da rektora bira većina članova Senata, što je sa aspekta demokratskog društva nedopustivo. Tako je faktički Zakonom predviđeno da rektora bira tridesetak ljudi po vlastitom nahođenju! Nisu propisani nikakvi posebni obavezujući kriteriji, nikakva odgovornost prilikom glasanja, ništa što je normalno da bude presudno za izbor prvog čovjeka Univerziteta. UNSA ima skoro 2.000 zaposlenih kojima prvog čovjeka nameće grupica politički odabranih članova Senata. Akademska autonomija se ovdje ne poštuje ni u osnovnim crtama, jer bi normalno bilo da rektora biraju, ako ne svi profesori UNSA, onda barem oni koji su u zvanju redovnog profesora, dajući povjerenje rektoru koji treba biti prvi među jednakim, nikako poluga vlasti. Ali, tada bi mogućnost izbornog inženjeringa bila znatno manja, svedena na minimum, i o kandidatima bi odlučivali programi i kompetentnost, a ne politička pripadnost.

Hoćete reći da ovim Zakonom politika i definitivno potčinjava Univerzitet u Sarajevu?

– Mislim da je takva namjera u ovom Zakonu evidentna. Ovdje se sva pažnja usmjerila na uspostavljanje što oskudnijeg finansiranja UNSA i omogućavanja manipulacija prilikom izbora, dok stimulacija znanstvenog rada kao osnove djelovanja univerziteta praktično ne postoji. Nekompetentnost predlagača je evidentna već u korištenju terminologije. Naprimjer, u članu 3. se govori o umjetničkoistraživačkom radu, kao da je umjetnost područje istraživanja, a ne stvaranja! To su elementarna neznanja, koja se ne bi smjela nalaziti u jednom, bilo kakvom zakonu. Na isti način se, potpuno besmisleno, primjerice u članu 110. govori o “srodnim oblastima”, prema kojim bi, na primjer, profesor violine mogao birati profesora violončela. Ili profesor etike u zvanje profesora estetike, što sa aspekta struke i znanosti nije korektno. Političko potčinjavanje visokog obrazovanja ne samo da je samo po sebi nedopustivo i štetno po razvoj znanja nego će zasigurno imati nepovratno loše posljedice po generacije građana koje tek treba da se obrazuju na našim fakultetima.

Komentari

komentara