Čeda, Mile i Građanski savez


Skoro svaki izbori u Bosni i Hercegovini obogate političku scenu novim partijama: ove sezone gužva je na ljevici.

Reuf Bajrović predstavio je u subotu Građanski savez, partiju čiji je (su)osnivač i koja će okušati političku sreću već na ovim, lokalnim izborima. Na konvenciji stranke nije bilo poznatih političara (izuzetak koji potvrđuje pravilo je Ibrahim Spahić, predsjednik GDS-a), a nije bilo ni viđenijih političkih prebjega: stranka je okrenuta mladom svijetu – objasnio je Bajrović – nezaposlenim, studentima i svima onima koji su riješeni da svoje i sudbinu ove zemlje (pre)otmu od etabliranih vlastodržaca, odnosno da promijene već uvriježenu matricu po kojoj je BiH upisana u grunt vladajućih nacionalnih partija. I predstavio Predsjedništvo o kojem će novinari posve sigurno tek pisati.

Partijski su ciljevi zanimljivo postavljeni – Građanski savez traži promjenu finansiranja političkih partija. Umjesto s budžeta, GS se zalaže za princip na kome su nastali – samofinansirajući, pa ko voli, nek’ izvoli. BiH vide kao zemlju ravnopravnih ljudi i istih takvih glasača, zemlju privrednih šansi – o čemu je govorila poduzetnica Sulfeta Bešić Joldo, odnosno zemlju mogućnosti za ono što bi se moglo nazvati bosanskom verzijom američkog sna. Da GS vjeruje u snove, Bajrović je ilustrirao primjerom Baracka Obame, dok je Emir Suljagić govorio o domaćoj realnosti, vlastitom strahu da će SNSD već ove izborne sezone Srebrenicu upisati u svoj politički grunt.

Dr. Suljagić je na čelu Političkog savjeta GS-a, a osim ovog dvojca o čijim se političkim karijerama manje-više sve zna, jedini etablirani političar koji je govorio na ovom skupu bio je lider Liberalno-demokratske partije Srbije Čedomir Jovanović. Koji je, zašto i to ne reći, na osnivačkom skupu jedne bosanskohercegovačke partije usred Sarajeva pobrao najveći aplauz. Dajući podršku GS-u, Čeda je govorio o nekoliko regionalno važnih činjenica: godinama me, kazao je, tapšu po ramenu i govore mi kako sam baš ja isporučio Slobodana Miloševića u Haag i kako sam progonio ubice Zorana Đinđića. Danas znam da smo mi narodi naknadne pameti: trebao sam spriječiti Zoranovo ubistvo, a Miloševića pobijediti na izborima. Svima bi nam bilo puno bolje.

Nema zaista nikakve sumnje da je u pravu i zato valja akcentirati i njegovo viđenje srpsko-srpskog sukoba u RS-u: Čeda ne krije da nije naročito sretan vizijama budućnosti prezentiranim kako na mitingu, tako i na kontramitingu onomad u Banjoj Luci upravo zbog balasta prošlosti oličenih kroz govornike na obje strane, sina Ratka Mladića, tj. kćer Radovana Karadžića, no ispričao je da ga skoro svakodnevno u Beogradu propituju šta misli kako će to završiti. Tako što će Mile organizirati kontramiting Dodiku, uvjeren je Čeda, očito savršeno detektirajući problem predsjednika RS-a i lidera SNSD-a, koji više ne bira sredstva da pokaže količinu vlastitih motiva za o(p)stanak na vlasti.

Dodik, barem je to više-manje svima jasno, danas juriša na Savez za promjene zarad sebe i svojih vrlih prijatelja kojima je omogućio pašaluke po Republici Srpskoj, svojom ekonomskom politikom čiji je najnoviji izvršitelj Željka Cvijanović podastro je cijeli entitet nekolicini esenesdeovaca koji su otežali vlastite bankovne račune zauzvrat narod darujući prosjačkim štapovima. Upravo je zbog toga na prošlim lokalnim izborima Savez za promjene ubilježio vanredno dobre rezultate i upravo je zbog toga od prošlih lokalnih izbora ekipa koju predstavljaju Mladen Bosić, Mladen Ivanić, Dragan Čavić, Mirko Šarović, Borislav Borenović, Ognjen Tadić, Aleksandra Pandurević, Dragan Mektić… konstantna meta svega čime gospodari Dodik.

Možda nije najbolja ali jeste svakako najsvježija ilustracija vrste obračuna za kojim poseže Dodik progon aktualnog ministra sigurnosti. Mektić je, prije koji dan, pred novinare izašao da bi rekao kako je sin svoje majke, a ne usvojeno dijete! Dotle smo došli. Propagandna mašinerija SNSD-a kao najveću optužbu protiv kadrova SDS-a već odavno koristi etikete i objede nezamislive u civiliziranom svijetu: najgore što Miletove riste đoge današnjeg vakta imaju reći Šaroviću je da ne mrzi muslimane dovoljno da bi bio valjan Srbin ili ovo sad Mektiću da je usvojeno dijete hrvatskog porijekla?! Ta dodikovština zorno pokazuje dvije stvari: prva je zapravo dokle je današnji SNSD zaglibio u vrtlogu vlasti, odnosno dokle je spreman ići da je sačuva, potpuno svjestan da odlazak iz entitetskih fotelja ne znači samo gubitak moći već i polaganje računa, što povlači i moguću pravosudnu odgovornost. Gdje su pare, pitanje je svih pitanja i jedino na koje Dodik ne želi odgovarati.
Druga je stvar upravo politička profilacija. Dodikov SNSD je – s razlogom to svi zaboravljamo – socijaldemokratska partija lijevo od centra. Koju je Dodik toliko davno i tako žestoko odveo udesno da je SNSD i njega samog danas najtačnije pozicionirati negdje između Aleksandra Vučića i Vojislava Šešelja. Čedomir Jovanović je te subote, družeći se s nas nekoliko sarajevskih novinara, vrlo precizno detektirao Šešeljev uspjeh i njegove birače na posljednjim izborima u Srbiji: to su vrlo mladi ljudi, koji od vlastite besperspektivnosti bježe u bunt pa su im prijemčive naslovnice Vučićevih tabloida sa kojih vrište Vojvodini prkosi Brammertzu i sličnima začinjeni p…… k…. (da ne bude zabune, doslovno tako piše i na tim naslovnicama!).

Zar se Dodik slično ne obračunava danas po BiH? Ako je njegov SNSD ljevica u RS-u, ovoj federalnoj pristaje opis koji nude Suljagić i Bajrović: odveć je budžetska. I sklona kompromisima. Zato je i pojava Građanskog saveza prilika da se snage odmjere, ako ne ovog oktobra jer su lokalni izbori u postdejtonskoj BiH tradicionalno prostor rezerviran za nacionalne snage, onda 2018. koja je i najavljeni politički cilj GS-a. Do tada će svakako biti vremena da se pokažu i pozicioniraju – čak i podrškom tuđim kandidatima koju su najavili diljem BiH već ove sezone, ali i vlastitim i kandidatima i listama. I što je sigurno najvažnije – legitimiraju angažmanom.

Čeda Jovanović je i o tome govorio, referirajući se na pitanje šta će BiH – koja ima više od stotinu partija – još jedna? Postojeće očito nisu uradile dovoljno dobra za BiH, jer da jesu, ne bi ni bilo prostora za nove. I to nažalost stoji. Naročito s ekonomskog aspekta i onog regionalnog koji podrazumijeva suradnju i dogovor, umjesto vruće-hladnih sezona koje se smjenjuju, a one dobre odveć prečesto ovise od pritisaka Europe i SAD-a.

Direktan link na vijest.

Komentari

komentara